уторак, 07. фебруар 2017.

Evropska prestonica letargije i učmalosti!

Političke partije uglavnom oblast kulture ne zanima, jer populacija koja konzumira kulturu u bilo kom obliku nije velika pa samim tim nije ni ozbiljno glasačko tijelo. Zbog toga u cijelom predizbornom procesu ne čusmo ni riječ o istoj. Ponekad u novinama osvane nekakva zanimljiva informacija iz oblasti kulture kao što je zaključavanje Banskog Dvora, ideje za dress code i slične maštarije i na tom se priča završi. Kad ono…
O kulturi se u čaršiji dugo nije raspredalo kao ovih dana. Gradonačelnik je digao na noge i staro i mlado. I one koji vole i one koji ne vole Demofest, kako  zaljubljenike tako i one koji mrze Exit.  Vjerujem da u PR službi gradonačelnika ni sami nisu očekivali ovakvu reakciju. Na kraju će se vjerovatno ispostaviti da potpuno bespotrebno polemišemo na društvenim mrežama jesmo li za ili smo protiv jer od toga ionako neće biti ništa.
Sa druge strane mnogo neprimjetnije prođe Gradonačelnikova ideja da Banja Luku kandiduje za ‘’Evropsku prestonicu kulture’’! Ne znam da li je neko primjetio ali mi živimo u entitetu i gradu koji finansijski pomažu i podržavaju koncerte turbo- folk zvijezda, u gradu u kojem se u razmaku od par dana održe dva ‘’kulturna plenuma’’ na kojima učestvovaše i Kurta i Murta, a na kraju se ispostavi oba se održaše iz nekih ličnih razloga samih organizatora. Živimo u glavnom gradu koji nema niti jedno reprezentativno umjetničko udruženje. Ona koja i postoje imaju 3 do 4 člana i zavise isključivo od pomoći, mile nam, Vlade Republike Srpske. Mi živimo u gradu u kojem ta ista mila vlada i taj dragi nam grad uništavaju svaki pokušaj kulturnog aktivizma. Svaki iole vrijedniji festival je ugašen jer razumijevanja nema. Na kraju, živimo u gradu koji ima jednu jedinu ozbiljnu kulturnu ustanovu koju finansira grad, a kako ustanova radi bolje bi bilo da ih ni grad ne finansira. Ustvari, Banja Luka je grad u kojem niko ne diže glas ni za šta (osim na Fejsbuku) pa tako i oni koji se nazivaju kulturnim radnicima ćute. Ćute iz raznih razloga, svako iz svojih sopstvenih interesa koji su uglavnom vezani za finansijsku sigurnost. Poneko, pomalo  zalaje na društvenim mrežama, a lavež brzo utihne, a znamo i da pas koji laje… A o intelektualnoj eliti u ovakvoj sredini neću trošiti riječi, šteta vremena …
Prateći tok kulturnog života u gradu ne mogu a da ne primjetim još nešto. Banja Luka, hitno, mora da počne da gradi svoj sopstveni identitet. Jasno je da na Beograd i Novi Sad često gledamo kao na stariju braću, ali dok god budemo uzimali njihove ostatke i mrvice nećemo biti ništa više osim kulturne provincije. Banja Luka nije ni Beograd, niti je Novi Sad. Isto tako nije ni Zagreb ni Split. Banja Luka mora da nađe sebe i svoj put. Put na kojem treba da pita za savjete, da zamoli za pomoći ali u isto vrijeme da gradi svoj sopstveni kulturni identitet koji nažalost nema. Zaslijepljeno gledanje ka Beogradu neće kulturnom životu grada donijeti ništa dobro. To ide toliko daleko da mi programe za školska takmičenja kopiramo iz Srbije! Hej, pa kao da nemamo svoju glavu, svoj mozak!?! Kad smo već kod škola, Republički pedagoški zavod već godinama nema ni nadzornika za muzičku kulturu.
Umjesto što se klanjamo svakome čiji naglasak podsjeti na beogradski ili zagrebački bez obzira da li taj neko posjeduje bilo kakvo znanje bolje bi bilo da se konačno probudimo iz letargije u koju su nas političke ‘’elite’’ uvukle i da počnemo već jednom da razmišljamo svojom glavom.
Još nešto, Banja Luka je grad koji se diči Filharmonijom i Gradksim pozorištem, a oni su Udruženja građana (NVO) i samo oni znaju kako im je i kako funkcionišu. Primjećuje li neko apsurd u ovome?
I da ne dužim više, za kraj bih napisao šta sve Banja Luka nema, a želi da bude evropska prestonica kulture!
  Kulturno-informativni centar, Koncertna agencija grada, Filharmonija kao gradska ustanova, Gradsko pozorište kao gradska ustanova, Gradska umjetnička galerija, Gradska biblioteka,  Gradski filmski klub, Gradski muzej sporta, Muzej fotografije, Balet, Opera itd...

петак, 06. јануар 2017.

E jebi ga, Đole...

   Šta drugo da ti kažem za početak osim ''E jebi ga Đole''... Kako sad Đole, ''E moj Beograde'' ...
Slušam, čitam i gledam hajku poremećenih koja izlazi iz svih normi prihvatljivog ponašanja i razmišljam onako za sebe, pa odakle ti pravo da nam otvaraš oči? Odakle ti pravo da kažeš da je car go? Ko si ti pa sebi dopuštaš da nas podsjetiš da nismo što smo nekad bili? Zar ne znaš da je naša stvarnost je već dugo ‘’ružičasta’’, a već neko vrijeme je gledamo i u ‘’parovima’’?
I nemoj to da nam kvariš.
A kad već sve to već znamo svi, onda još dođeš i ti, onako nekako kao s marsa pao, da nam oči otvoriš. Hej pa ti stisneš petlju i kažeš to javno pred 20 000 ljudi! Sram te bilo! I Stid!
     Ostavi nas Đole, da živimo u svojim čahurama u kojima ne vidimo onoga pored sebe. Ostavi nas Đole, dok smo sami sebi najbolji. Ne smetaj dok ustaše paradiraju Zagrebom. Ne diži glas dok četnici kolo vode Beogradom, spusti glavu kada handžar divizija maršira Sarajevom. Ćuti i pusti nas da trpimo. Ćuti, dok omladina u kolonama odlazi bez namjere da se vrati. Ne otvaraj nam oči. Nije ih niko otvorio već 26 i više godina, pa nemoj ni ti. Ovako nam je lakše, valjda.
Sutra je Božić i pravimo se da nam je super. Uživajmo u našim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim kožama kojima su nas presvukli kada smo se rodili. Zamotajmo se našim zastavama koje su nam tada dodjelili i zatvorimo se u naše vjere koje nam pripadoše po rođenju. I da, mrzimo onog do sebe, jer ćemo tako voljeti sami sebe više. Ponizimo onog pored, jer ćemo tako biti jači i pametniji. Sila smo Đole, a ti oči otvaraš!
     Ali, moj Đole, sutra je zaista Božić i šta kada bi zaista svi zagrlili brata svog, šta kada bi svi oprostili, kada bi ustvari bili samo Ljudi?
Znaš Đole, za kraj, i u Banjaluci žive samo Ljudi. Nešto Srba, po koji Hrvat i Bošnjak, al uglavnom Ljudi. Ja uglavnom takve poznajem. Ljudi koji mrze rat isto kao i oni u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu. Isti oni koji pričaju iskrivljenim hrvatskim ili iskrivljenim srpskim, nije ni važno.
     I još nešto za kraj Đole. Mnogi od tih Ljudi vole muziku Đorđa Balaševića. I još uvijek čekaju…
Hristos se rodi! Sreć(t)an Božić!

четвртак, 22. септембар 2016.

Sram te bilo!

Sram te bilo!
        Sram vas bilo sve zajedno. Sram bilo i vaše pajdaše sa kojima godinama unazad maltretirate ovaj jadni i napaćeni narod u oba nakaradna entiteta koja su nam vaši prethodnici napravili i ostavili. Sram vas bilo zbog astronomskih plata koje primate, a nikada niste ni pokušali da ih smanjite. Sram vas bilo zbog skupih auta kojima se rugate cijelom narodu. Sram vas bilo zato što radite samo i usvom interesu. Sram vas bilo zato što 20 godina od prokletog rata niste bili u stanju da nam izgradite zemlju u kojoj možemo da živimo. Ovakvu Bosnu kakvu ste nam napravili ne želi niko. Uhljebili ste hiljade svojih istomišljenika, a za ostale vas nije briga. Dok penzioneri u Evropi po odlasku u penziju putuju, našima je to naučna fantastika. Naši su naučili da je dobro dok imaju da prežive. Ni naša omladina ne zna šta je svijet. U EU odu samo kada idu na ekskurziju, a poslije toga možda na bauštel ili studije sa željom da se nikada ne vrate.
        Ja sam u toj EU bio 5 godina, i da, mnogo se bolje živi nego ovdje. Studirao sam vani, magistrirao i vratio se. Sada ćete me pitati zašto sam se vratio. Vratio sam se zato što sam mislio da treba da živim u svojoj zemlji, sa svojom porodicom, svojim ljudima. Da zajedno gradimo bolju budućnost. Vratio sam se jer moje srce ovdje kuca, a sada proklinjem dan kada sam donio odluku da se vratim. Proklinjem ga zbog vas i zbog toga što ste ovdje ubili svaku nadu za ljepši život. Vi ste isključivi krivci za svu nesreću ovog naroda i teško da će ovdje biti i srećnih ljudi i boljeg života sa vama.
        Palamudite kako ste nam povećali životni vijek, sprdate se sa jadnim narodom. Pričate o nekim velikim dostignućima, a ustvari kupujete primitivne i neobrazovane sa lopatom šljunka. Krečite fasade i krpite rupe. Zauzeli ste sav medijski prostor i dok narodu krče crijeva vi pričate kako nam zemljom teče med i mlijeko. Na konstataciju onog nesrećnog Konstantina kako će sebi smanjiti platu na 600 km Škoro kaže pa od čega ćete da živite? Jedan novinar bi trebao da zna koliko ljudi živi i sa manje od 600 km. A ako ne zna on, kako ćete znati vi? Ušuškali ste se u svoje vile, kupate se u svojim bazenima, pijete skupa vina i vozite skupa kola, a za narod vas baš briga. Pustite nas više priča o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Pustite nas rata, himne, referenduma, Banjaluke, Sarajeva i (oba) Mostara. Pustite nas da konačno budemo ljudi. Pustite nas da živimo život dostojan čovjeka. Dajte nam da živimo i radimo, dajte nam plate, ali dajte nam i topli obrok, regres. Zar nam je najveća sreća kad shvatimo da je legla plata?
        Zadnjih dana plašite nas ratom, vjerovatno u strahu od gubitka vaših fotelja. Mnogi od vas nisu ni učestvovali u onom zadnjem, a vjerovatno planirate da vašu djecu sklonite od ovog koji prizivate. A u isto vrijeme očekujete da tuđa djeca ginu. Tuđi očevi, tuđa braća. Odakle vam pravo da prizivate rat, odakle vam pravo da tražite da ljudi ponovo ginu? U čije ime?  Odakle vam hrabrost, obraz i čast?
        Zbog vas mladi odlaze i to nije puka fraza. Ovdje će ostati vaša elita, a ostali će biti njihovo roblje. Da li je to budnućnost koju ste nam namjenili? Napravili ste od ove zemlje crnu rupu, napravili ste zadnju rupu na svirali i izgleda ne namjeravate stati.
Ja ću izaći još na ove izbore. Glasaću za one koje smatram najboljim izborom, a ako se i u njih razočaram zaista ću shvatiti da izbora nema i da odavde pakovati kofere treba. Vjerovaću još ovaj put da stvari mogu da budu bolje jer znam da poštenih u politici ima. A ako me i oni razočaraju, onda dosta…
        I za kraj, dosta više  sa vašim floskulama i obećanjima, narodu gori pod nogama. Narod puteve neće jesti, kao što Konstantin reče.
I vala, dosta vas je bilo.

Narodu trebaju djela, narodu treba konkretno, narodu treba rješenje!

среда, 04. мај 2016.

Ako ti je dobro, onda ništa.

     Svaki građanin Republike Srpske se mnogo puta našao u situaciji da uz kafu komentariše dnevno-političke događaje. Mnogi i bez želje da se u njih uključe. Vrlo često kao nijemi posmatrači vremena koje protiče. Jadikujući nad svojom sudbinom. Da li je došlo vrijeme da to promijeniš? Mislim da si ovaj put bitan samo Ti!

Zašto 14.5. treba da budeš tu?
Pa, sve u svemu, odgovori su vrlo jasni, logični i jednostavni.

Zato što znaš da Republika Srpska može bolje.
Zato što želiš da radiš.
Zato što, ako radiš, želiš da imaš redovnu i veću platu.
Zato što želiš bolju zdravstvenu zaštitu.
Zato što želiš bolje obrazovanje.
Zato što želiš uspješnije sportske klubove.
Zato što želiš da kultura postoji.
Zato što želiš bolje selo.
Zato što želiš bolji grad.
Zato što želiš uspješnu ekonomiju, privredu i poljoprivredu.
Zato što ne želiš da tvoja djeca vraćaju kredite koje su drugi dizali.
Zato što želiš bolji penzioni sistem.
Zato što želiš da putuješ.
Zato što znaš da 90 % Evropljana živi bolje nego mi.
Zato što želiš da se i tvoj glas čuje.
Zato što ne živiš dobro. Zato što želiš život dostojan čovjeka. I zato što ovako ne možeš dalje!

Ovaj blog nije nikakav proglas, ovaj blog nije poziv, ovaj blog ne treba da ti otvori oči.

Zašto?

Zato što sam treba da hodaš i niko ne treba da te vodi. Ako sam ne znaš da shvatiš da ti je loše, odnosno ako si zadovoljan svojim životom onda treba da ostaneš kod kuće, da sjediš u bašti kafića dok ispijaš kaficu ili čak da dođeš na kontra protest.

Ali ako želiš bilo šta od gore pomenutnog i nabrojanog onda 14.5. treba da se pokažeš.

Ne trebaš da budeš tu zbog Mladena, Dragana, Mile, Milanka, Branislava, Petra, Marka ili bilo koga drugog. Treba da budeš tu zbog sebe.

Kome ćeš u oktobru dati glas, to je samo tvoja lična stvar. O tome razmišljaj kada dođe vrijeme, a 14.5. ne trebaš doći pod zastavom stranke, obojen bilo kakvim bojama, trebaš doći Ti, kao pojedinac, čistog obraza, sa svojim vlastitim stavom, izaći na crtu i pokazati se.

A tebi narode ako je zaista dobro, onda bujrum...


уторак, 15. март 2016.

A sad malo o Elta-kabel(u)

     Prije nešto više od godinu dana pisao sam MTEL-u otvoreno pismo. Istina, tada je to bilo anonimno pismo nezadovoljnog korisnika. S obzirom da sam u međuvremenu pokrenuo svoj blog, a i u želji da dobijem konkretan odgovor od kompanije odlučio sam da pismo kompaniji ELTA-KABEL podijelim i sa onima koji čitaju moj blog ...
Eventualni odgovor kompanije, kojem se iskreno nadam, ću takođe da objavim na svom blogu.



Poštovani,


      Osjećam potrebu da Vam se obratim na ovaj način jer sam vaš korisnik već duže vremena i smatram da glas korisnika, odnosno moja sugestija ili primjedba može biti veoma korisna za Vas kao nekog ko pruža određenu vrstu usluga. Na početku bih da napravim mali uvod.
Kada se uvodila kablovska televizija u Banjaluci moja porodica je bila među prvim korisnicima u Boriku koja je uvela vašu kablovsku mrežu. Bili smo vaši korisnici nekoliko godina, a zatim se preselili u naselje Budžak. Upravo tada Mtel je počeo da uvodi svoju digitalnu televiziju, a vi još uvijek niste imali pokrivenost ovog dijela grada pa smo uveli Mtelov Open IPTV. Uz to smo imali četiri mobilna telefona u istoj kompaniji (poslije će biti jasno zašto spominjem Mtel). Sa uslugom digitalne televizije i interneta sam bio izuzetno zadovoljan, za razliku od mobilne i fiksne telefonije gdje su računi ''izmišljani''. Ono što je ustvari najviše smetalo je bio odnos zaposlenih u Mtel call centru kao i službenika na šalterima koji svoje korisnike tretiraju kao stoku (mislim da termin nije baš adekvatan jer stoka ne zaslužuje tako loš tretman). Poslije nekog vremena kada je već ''prekipjelo'' (prije svega zbog tog odnosa) odlučili smo da sva četiri mobilna broja prenesemo u Eronet mrežu, a zbog ponude koju ste vi imali i da paket TV+Internet+Fiksna prenesemo u Vašu mrežu. Vaša ponuda je garantovala nižu cijenu kao i veću brzinu interneta.
      Od kada sam pretplatnik Eronet mreže mogu o njima da kažem apsolutno sve najbolje i za ovo vrijeme koliko sam pretplatnik nisam imao niti jedan ozbiljan problem, a sve manje sitnice koje su uvijek moguće smo rješavali vrlo jednostavno sa call centrom ili preljubaznim radnicima u njihovim filijalama u Banjaluci. Međutim kada je Vaša firma u pitanju žao mi je što ne mogu da kažem isto.          
     Naime...
Moj prvi šok je nastao kada sam shvatio da Fiksnu telefoniju isključujete već 1. u narednom mjesecu, a račun nikada ne dođe prije 15. u datom mjesecu. Razumijem da je to vaše pravo i vaša pravila igre, ali to čak ne radi ni Mtel koji mnogo veća firma. Kao što rekoh vaše pravo, ali najveće iznenađenje koje slijedi dolazi sa zaposlenicom u Službi za žalbe (nisam siguran kako vam se tačno zove taj odjel) gdje sam pokušao da skrenem pažnju na tako rano isključivanje fiksne telefonije i da pokušam da objasnim kada radnici u javnom sektoru (a takvih je najviše) dobijaju plate. Na svaku moju primjedbu dobijao sam odgovor ''Kod nas je to tako'' i odbijanje bilo kakve dalje komunikacije. Na moju molbu da me uputi njenom nadređenom gospođa(ica) kaže da vi to ne praktikujete. Na moje pitanje da li će moju sugestiju prenijeti nadređenima odgovara da neće jer je to u vašoj firmi tako i da se to neće promjeniti.Tako, već pomalo umoran, ja ipak odlučim da to pustim i da se prilagodim vašem sistemu.
      Ono što dalje želim da kažem je da brzina inerneta apsolutno nikada nije došla na nivo onoga što je napisano u vašoj ponudi, čak nikada nije došla ni do brzine koju je mtel garantovao, a manja je nego vaša. Naime brzina downloada uglavnom ne prelazi 8 Mbps iako reklamirate 15 Mbps, dok je situacija sa uploadom kritična i nikada ne prelazi 0.4 Mbps iako reklamirate 1 Mbps! Dalje, vrlo česti su prekidi veze, koji se obično rješavaju isključivanjem i ponovinim uključivanjem modema u struju (što je i najčešći savjet operatera iz tehničke podrške). Ovi problemi se javljaju skoro svakodnevno. U posljednja tri dana se pojavaljuju i problemi sa prijemom tv signala koji se manifestuju kao kada signal stiže iz neke udaljene zemlje pa dolazi do smetnji na trasama. Iz ovoga možete zaključiti da je program poprilično negledljiv. Na naš poziv u call centar tek treći put nam je rečeno da će sutra doći ekipa. Nadam se da će kada budete ovo čitali, problem već biti rješen.
      I da na kraju objasnim zašto Vam sve ovo napisah. 
Skoro svaki od operatera koji pružaju usluge telefonije, interneta i televizije mami svoje korisnike šarenim reklamama i zanimljivim ponudama. Onoga dana kada dobijete potpis na ugovor od jedne ili dvije godine korisnik postaje vaš rob gdje vi imate sva prava, a korisnik nikakva. Vaša potraživanja naplaćujete momentalno, iskljušujete telefon, prijetite tužbama i slično, a pri tome niste spremni da račun umanjite za vrijeme koje se televizija nije mogla gledati ili da ga umanjite zbog loše internet konekcije. Korisnika se sjetiti kada ponovo treba obnoviti ugovor i onda nastavite po starom. Mtelu očigledno nije bilo važno što je izgubio četiri mobilna pretplatnika i jednog pretplatnika IPTV-a ali to nekako i da shvatim jer su u rukama Republike Srbije (a znamo kako se radi u državnim firmama), pa me zanima da li je i vama korisnik na zadnjem mjestu kao i njima i da li uopšte shvatete principe tržišne ekonomije gdje korinsika zadržavate boljom uslugom i pristupačnijom cijenom? Vrijeme odabira operatera po nacionalonoj pripadnosti polako prolazi i ekonomski parametri ipak preuzimaju primat. Ako vaša firma to ne može da shvati i ako joj nije osnovni zadatak zadržati korisnika ja ću vrlo rado da nađem drugog operatera, a vas ću uljudno pozdraviti i zahvaliti se na pružanju vaših usluga.



S poštovanjem,



Mr Ognjen Janjanin



P.S. Želio sam ovo pismo poslati ljudima koji rukovode kompanijom, ali s obzirom da su na vašoj internet prezentaciji informacije vrlo netransparentne i da su direktori i šefovi zaštićeni kao bijeli medvjedi, a njihovi mailovi nisu dostupni nama običnim smrtnicima, a u nadi da će ovaj mail naći pravu adresu, poslaću ga na sljedeće adrese elta@elta-kabel.cominfo@elta-kabel.commarketing@elta-kabel.com i objaviti na svom blogu (kao i vaš odgovor, ako ga bude i ako budete to željeli).


UPDATE:
Želim da naglasim da sam primio poziv iz Elta-Kabela i obavio vrlo ugodan razgovor o razlozima mog nezadovoljstva uz ubjeđivanje da im je mišljenje korisnika na prvom mjestu, što je vrlo pohvalno od ljudi iz Elte. Hvala lijepo!

петак, 04. децембар 2015.

Podsjetnik za nedodirljive ...

Pod utiskom vrlo nepristojnog i neprofesionalnog odnosa radnika u kulturnim institucijama grada, odlučio sam da vam ponudim ovaj mali podjsetnik o vasim obavezama.

Kratko uputstvo za menadžment i druge zaposlene u kulturnim institucijama.


Posao osoblja koje radi u sali ili holovima u kulturnim centrima, pozorištima i sličnim institucijama je: 

1. da budu učtivi i požele posjetiocima dobro veče.
2. ako su sjedišta numerisana i postoje ulaznice da pokažu posjetiocu gdje je njihova stolica.
3. ako prilikom izvođenja koncerta i predstave dođe do šetanja salom, ukažu posjetiocu da to ne može da radi.
4. da tokom izvođenja kompozicije ili čina predstave ne dozvole ulazak salu i sve koji su zakasnili uljudno zamole da sačekaju dok se čin ili kompozicija ne završe.
5. da ako dođe do ometanja predstave ili izvođenja djela na razne načine (grickalice i druge zanimacije, telefoni, plač djeteta) zamole posjetioca da prestane sa tim aktivnostima ili da napusti manifestaciju.
6. da za vrijeme održavanja ne dozvole trčkaranje djece između redova.

Posao menadžmenta kulturnih insitucija je :

1. da organizuju programske sadržaje iz oblasti kulture za koju su zaduženi (kako ovo logično zvuči),
2. ako ne štampaju besplatne karte, a koncert je besplatan onda su dužni da svim zaintersovanim posjetiocima omoguće dodatne stolice za sjedenje,
3. da naplaćuju ulaznice za kulturne događaje jer umjetnici ne žive od vazduha, (ovo već nije realno)
4. upoznati predstavnike medija sa ponašanjem za vrijeme održavanja događaja...

Posao menadžmenta kulturnih institucija NIJE :

1. dobijati platu iz gradskog ili republičkog budžeta i ne raditi ništa, (nego kako drugačije)
2. ne organizovati ništa,
3. izdavati naređenja o zaključavanju objekta za vrijeme održavanja koncerta/predstave... (osim u neposrednoj opasnosti od terorizma) ;)


Posao osoblja NIJE :
1. kritikovati posjetioce ako su zakasnili na manifestaciju i prijetiti zabranom ulaska naredni put,
2. hodati tokom događaja i slikati događaj ometajući izvođače i publiku,
3. biti neučtiv, nepristojan i posjetiocima se obraćati bez persiranja.
4. da radnice zaposlene na održavanju ulaze u (pred)salu u radnim kombinezonima sa rukama u džepovima...


P.S. Zamolio bih one predstavnike institucija koji svoj posao rade pošteno i savjesno da zanemare ovaj blog...

среда, 11. новембар 2015.

Dok Mordor izranja iz magle ...

     S jeseni, kada već lišće poodmaklo opadne sa drveća, sa nekoliko mjesta prema vrhu brda pruža se lijep pogled na (lijep) grad. I dok tako trčkaram ka vrhu, zastanem na jednom od tih vidikovaca, izvadim slušalice iz uha i pogledam ka njemu. ''Lijep grad'' – pomislim. Onda, negdje u srcu grada shvatim da iz magle izranjaju dvije kule, pa me uhvati neka jeza i pomislih da sam na putu za Mordor. Vratih slušalice u uho i sa nelagodom nastavih da trčim prema vrhu ...
Tu i tamo sretnem ljude koji se već vraćaju sa vrha užurbanm koracima, gledajući na sat i  žureći na posao. Poneki entuzijasta me prestigne, a desi se da i ja budem brži od nekoliko (vjerovatno) penzionera. U svakom slučaju, uz i niz brdo ovo rano novembarsko jutro trči mnogo duša...
Nekoliko dana prije bilo ih je mnogo više. Kažu gledali predstavu! Gledali komediju! 
A vjerovatno bi i bila komedija da sve ovo već odavno nije tužno.
U jednom momentu telefon izgubi frekvenciju radija koji sam slušao i ostadoh sam sa svojim mislima da se borim. Ali nikako iz glave da izbacim taj Mordor i tu Družinu prstena. Prije neki dan slušam kako će ''Igra prestola'' imati srećan ali gorak kraj, jer kao što pisac reče, ne možete uraditi veliku stvar i da život nastavite da vodite na isti način. ''Pogledajte Froda'' – reče on.
O čemu ja zapravo razmišljam, pitaš se dok čitaš ovaj blog ?
Razmišljam kako živim u zemlji bez perpsektive, zemlji u kojoj mladi čovjek ne može da uspije sam, osim ako nema želudac da duboko zagazi u političku kaljugu. Razmišljam kako živim u zemlji u kojoj mladi i obrazovani ljudi žele da bježe van. O zemlji u kojoj nam se kao lideri omladine (a i ne samo omladine) nameću vječni studenti, ponavljači, studenti sa kupljenim diplomama, mamini i tatini sinovi koji iz dobro ušuškanih kreveta pričaju o našim pravima. Nastavaljam da razmišljam o gradu koji nema kulturnu scenu (a o tome sam već pisao), razmišljam o gradu u kojem će sport uskoro biti na amaterskim granama ako već i nije ...
I teško mi. Nije mi svejedno. Oduvijek sam učen da je ovaj grad nešto posebno, da njegova zvijezda sija drugačije. Zbog toga se i vratih iz inostranstva ... Greška. Tačka.
Odjednom mi se misli vratiše na pozorišnu predstavu, na komediju ... Možda ipak ima nade ? Možda predstava nešto promjeni. Možda ovih ''par hiljada plaćenika'' konačno pokaže svoj glas. Možda ovi mladi ljudi ipak pokažu da su živi, da se na njih može računati i da nije sve tako crno. Možda Mordor postane Rivendal, ali šta će biti sa Frodom ?
U našem gradu građani plešu kako političari sviraju već godinama. Političari služe samo sebi i eventualno svojim gospodarima moći, ne shvatajući da su ustvari odgovorni onima koji su ih izabrali. Već godinama se nije pojavio političar koji je ''ušao'' u politiku da bi narodu bilo bolje... Nije bitno da li se on zove ovako ili onako, da li pripada ovoj ili onoj partiji, bitno je da shvate da su oni tu zbog naroda, a ne zbog svoji ličnih interesa.
Znam, reći će : ''Kakve veze brdo ima sa ovim'' ? E, pa dragi moji ima. Te kvazi političare građani Banjaluke su, valjda prvi put, natjerali da ih bar čuju ako ne i poslušaju. Jasno je da se boje da će izgubiti glasove na narednim izborima, ali ako narod poslušaju samo zbog toga, dobro je za početak.
Ljudi moraju uzeti stvari u svoje ruke i reći u kakvom gradu žele da žive, a oni moraju da ih poslušaju jer samo tako ćemo uspjeti da se izborimo za ono što nam pripada a to je naš grad.
Jedno, za nas veliko, brdo. Jedno, za nas, veliko igralište. Neka to bude početak građanske pobjede nad samovoljom pojedinaca.
Recimo ne saobraćaju na brdu, recimo ne gradnji na dječijem igralištu.

Ovo je naš grad i uredimo ga po sebi. Živjeli !